Budim se iz stanja u kojem sam zaspala..budim se, a jos mi je gore..Glava, bol u grudima, ledja, stomak...Slomilo me jednim udarcem..mozda je tako i bolje..
Nema veze, kad mogu cele nedelje da podnesem sopstvenu psihu, podnecu i dosadne fizicke bolove..sve to prodje..i onako me sve sile ubiti nece..mene ubija samo jedna..
Jos nisam ni progledala a ti me vec gusis gundjanjem..nekim svojim pricama...njegovim u stvari..projetkujes sve to..moras..O Boze..koliko ti puta moram reci da se nista ne mora...
Nema veze, razumem te..
Kako je glupo traziti te po krevetu..glupo razmisljati o necemu sto ne mozes da sprecis..To prosto tako mora..nema veze stovas to muci danima, mesecima..sto sve povezujete sa tim, vidite kroz to..sto vas to koliko pokrece toliko koci..u stvari kad je lose mnogo vise koci..jer,u nama je to da mnogo lakse prihvatimo tugu nego srecu..i vidimo je svugde..pre nego nesto dobro..bojazan je prisutna..nije ni cudo kad se sve raspada..deli na pola..toplo i hladno...istok i zapad..
Nema veze, kazes "sve je to zivot"..
I onda tako ustajem iz kreveta i ustvari shvatam da je opet tisina..pa me jebeno osamari da je tako i tek ce biti..dugo, dugo..i ti tu nista ne mozes!!Shvati!
Nema veze, kazes "razmisljaj o tome sta ce biti"..
Kafa..ni u njoj vise ne umem da uzivam..sve me pokrece na razmisljanje...
Nema veze, losa navika za uzivanje..ili barem naziv za to..zvucnost..
Pa sad ide onaj deo kad treba s mozgom odvojiti sebe od tebe..ispiti..aaa..kako ljudi poput mene prave veliku dramu oko toga..i ne znam zasto to radim..u stvari znam..bas je glupo kad te vitezovi prate, sabljama ni u tebe ni navise, i uvek te nekako mrko gledaju..pff..ne moram, nista ja ne moram, makar sutra lupala sebi glavu..Sad je samo neraspolozenje iz mene, cini mi se da nisam u stanju da toliko izglupiram..cini mi se..uvek uradimo nesto za sta mislmo da nismo spodobni..ili da drugi nisu sposobni..
Nema veze, proci ce i to pa cu zaliti..
Pa se kao nesto mucim, napinjem, borim, 'ocu-necu, pa sve to nesto traljavo..aha, gladna sam..vazi, ajmo i to iskoristiti dok postoji ono nesto..apetit, da..I onda, kao i uvek, dodje vitez, jedan od njih (ponekad mi je apsolutno nebitno) i onda gundjanje no2...to da zavrsimo sta smo poceli..Ne secam se da jesmo ali ajde..znam da ti jesi, ja nista nisam..I normalno da nisam ni gladna vise..pricas mi o mom bolu..pominjes, nagovestavas..pusti me, mogu li jednom da jedem na miru?!..opet stoji iza mene pa me ne vidi..ma sto pricamo o tome, ostavi me..hocu sama, ne tice te se..nikog se ne tice...zabranicu pomen o tome, ime, datum, vreme, razloge..dozvolicu tek onda kad u srcu nista ne zaigra..(a igrace)..
Nema veze, kazes "razumi, sedi i dogovori se sa sobom..mozes ti to.."
Dodje i vreme kad je red da se ispraznim..ovako, nekako je tako najlakse..onda kad ne ocekujem da me neko razume, samo eto ja nesto pricam, brbljam..9a da, vitez "Ma razumem ja tebe..".."Ali nemoj da ti to utice na sve ostalo u zivotu, nemoj zbog toga da.."..jedna ista prica..kao da ja to ne znam....ma nista ti ne razumes..
Ali, nema veze...
Nista od toga neme veze...
A mene boli..dugo vec unazad...jos mnogo unapred..
Proci ce..mora..mozes...
Bojim se da...ne veze, nista vise nema veze..
A zasto mene i dalje boli..?!